2024
Središnji dio nove (polu) dijalektalne zbirke i ovog puta posvećen je dominantnoj Jerkovoj temi, odnosno „Litnjim užicima”.
Pustio je srce da govori, žali, voli. U velikoj želji za ljubavlju i velikom strahu od nje odao se pjesmom, ispovjedio stihom.
On piše iskreno, jednostavno, doživljeno; njegovo srce i razum odgovaraju jedno drugom rezultirajući čistom poezijom.
Kroničar je mozaične šetnice, ukazuje na ljudsku nemoć i poniznost pred silama prirode, a ispratio je i brojnim anegdotama oslikanog luškog Maradonu.
Andreis komunicira s vlastitom nutrinom, počesto s naglašenom projekcijom savršenstva izraženom (nedosegnutom) skladnošću dvaju bića, ali i običnog malog vrapčića, slučajno ulovljenog trenutka ljepote te ponovno i opet, sa sjetom i tugom misli hrle prema Njoj, dalekoj, prošloj i nedočekanoj.
Jerko Andreis iz roda Staljara je jedna od tih osebujnih osoba koja ne pristaje na kompromise patetičnog naricanja, iskanja patosa, ushita i zanosa, već bezkompromisno utire samosvojan pjesnički put pročišćen od akademskog izričaja, prožet istinskim doživljajem i osjećajnošću proživljenog.
U Jerkovom biću vala odzvanja suzvučjem sjećanja i ponosa na iznimne ljude, klapske pjevače, kompozitore, Olivera, sve one koji održavaju i podržavaju tradiciju bez koje nema Vele Luke.