O kako nam fališ
kao galeb škoju
ali sve to projde
uz pismu tu tvoju.
Trag si svoj ostavi
na nebeskom putu
u prostranstvu plavom
drži svoju rutu.
Govorit je teško
i otvarat temu
ćak i pisat to
kao o problemu.
Tako i bez čari
ko iz oči plamena
sve je to bez duše
kopija kamena.
Moderan nam svijet
Stvara nedoumice,
Uvlači u probleme
Otvara dileme.
Baš kao eliksiri
Razne veličine
Obojeni čak sitni
S puno jačine.
Za mene si od svih,
najlipša tin bila
Zanosna i lipa
i šesnega tila
Stajun je bi zimski
i hladno je bilo
Pa se do pokladah
ni izahodilo
Lažima se služit,
tako pravdu sudit
sebe a i drugog
uvik ljutit, hudit.
U nakani tako
dojam loš se stiče
još svjedoka traži
za te lažne priče.
1.
Svima nam je znana,
Bogum odabrana,
Maslina drobnica,
Uja je krajica.
Pustio je srce da govori, žali, voli. U velikoj želji za ljubavlju i velikom strahu od nje odao se pjesmom, ispovjedio stihom.
On piše iskreno, jednostavno, doživljeno; njegovo srce i razum odgovaraju jedno drugom rezultirajući čistom poezijom.
Kroničar je mozaične šetnice, ukazuje na ljudsku nemoć i poniznost pred silama prirode, a ispratio je i brojnim anegdotama oslikanog luškog Maradonu.
Andreis komunicira s vlastitom nutrinom, počesto s naglašenom projekcijom savršenstva izraženom (nedosegnutom) skladnošću dvaju bića, ali i običnog malog vrapčića, slučajno ulovljenog trenutka ljepote te ponovno i opet, sa sjetom i tugom misli hrle prema Njoj, dalekoj, prošloj i nedočekanoj.
Jerko Andreis iz roda Staljara je jedna od tih osebujnih osoba koja ne pristaje na kompromise patetičnog naricanja, iskanja patosa, ushita i zanosa, već bezkompromisno utire samosvojan pjesnički put pročišćen od akademskog izričaja, prožet istinskim doživljajem i osjećajnošću proživljenog.
U Jerkovom biću vala odzvanja suzvučjem sjećanja i ponosa na iznimne ljude, klapske pjevače, kompozitore, Olivera, sve one koji održavaju i podržavaju tradiciju bez koje nema Vele Luke.