Međutim, i u takvom vremenu još uvijek postoje pjesnici koji, bez obzira na trendove i primamljiv zov pomodarstva, slijede bezvremen poticaj muza ka stvaranju poezije iz duše za dušu, svoju ili slušatelja. Jerko Andreis iz roda Staljara je jedna od tih osebujnih osoba koja ne pristaje na kompromise patetičnog naricanja, iskanja patosa, ushita i zanosa, već bezkompromisno utire samosvojan pjesnički put pročišćen od akademskog izričaja, prožet istinskim doživljajem i osjećajnošću proživljenog.
Čitajući pjesnika, znajući prostor i vrijeme u kojem djeluje, suočeni smo s pitanjem izvorišta njegove poezije, uporišta iz kojih crpi nadahnuće, tradicije na kojoj se oslanja. Odgovor se u dobroj mjeri nalazi u luškom pučkom pjesništvu prve polovice i sredine 20 st. Često zanemarivano, gurano na rub margine, reducirano na pošalice i dosjetke, pučko tradicijsko pjesništvo je, u nedostatku većeg broja stvaratelja s formalnom naobrazbom, u to vrijeme gotovo jedini izraz poetskog izražavanja i stvaranja. Razloge njenog trajanja, duboke ukorijenjenosti u puku, čistoće izraza, izravnosti i nekontaminiranosti stilskim obilježjima treba tražiti prije svega jednostavnosti i pristupačnosti te postojanju većeg broja Jerkovih predšasnika, narodnih pjesnika čiji se britki i bezvremeni stihovi usmeno prenose sve do danas.
Poeziju Jerka Andreisa smatramo i neposrednim izdankom još dublje tradicije otočnog pučkog pjesništva bez odredenog vremena poćetaka, koja izvire iz vremena začinjavca te miješajući se s talentom nadarenih pojedinaca, prenosi do današnjih dana događaje kod kojih još uvijek nismo u stanju razlučiti mitsko zbiljsko. U dijelu autorovih stihova osjeća se barem dašak snage kolosa Labana, one snage koje on crpi iz ovog podneblja, iz oporosti ljudi i reljefa, u nastojanju cla živi i preživi u najlipjoj vali na Svitu”, na ovom otoku, te da pritom i utisne trag vlastitog Ijudskog postojanja. Andreisovu poeziju nema potrebe glorificirati, ali je ni u kom slučaju ne treba shvatiti olako, ona je u ovoj, kao i u prethodnoj zbirci pjesama, svjedok vremena, počesto kronika zapisana riječima neposrednog narodnog promatrača, preciznog u detaljima, iscrpnog, uvijek pristranog i pomalo dobronamjerno naivnog.
Iz prvog dijela ove zbirke jednostavno izvire bujica iskrenosti, čistoće, želje da se naglasi važnost, potrebe da se otrgne zaboravu sve ono što je nama važno. Svićarice, drobnice, ulenice, Inglezi Črnomiri, pomiješani i opjevani, ali naši i samo naši. U drugom dijelu, onom svakako osobnijem, Andreis komunicira s vlastitom nutrinom, počesto s naglašenom projekcijom savršenstva izraženom (nedosegnutom) skladnošću dvaju bića, ali i običnog malog vrapčića, slučajno ulovljenog trenutka ljepote te ponovno i opet, sa sjetom i tugom misli hrle prema Njoj, dalekoj, prošloj i nedočekanoj.
Umjesto zaključka konstatirajmo da je šteta što nema više Andreisa, jer nestajanjem tradicije pučkog pjesništva, nestajemo i mi sami, utapamo se u sivilo globalnog, neuvjerljivog, neprepoznatijivog, uglavnom nametnutog i najčešće stranog.
Dinko Radić
Predgovor zbirke “Kad smo bili tu nas dvoje”, 2015.
