Središnji dio nove (polu) dijalektalne zbirke i ovog puta posvećen je dominantnoj Jerkovoj temi, odnosno „Litnjim užicima”. On s odmakom prebrzo proteklog vremena, sentimentalno prebire po desetljećima bogatim iskustvom prožetim, uvijek i iznova „Novim pokušajima” u traženju „Drugih sreća”, zaboravljajući kako je i ona „prva” nedostižno udaljena.
Ali, neiscrpna mladost i imperativ traženja sreće pogonjeni putešestvijima sutra rezultiraju novim stihovima, novim životnim nadom u a, vječitim iščekivanjem nedostižnog savršenstva.
Vremena nova u nepovrat odnose život, razmišljanja i ponašanja nekog prošlog doba od kojeg ostaju samo sjećanja uz zapis ponekog važnijeg događanja. U isto vrijeme polet cijelih naraštaja, njihova stremljenja i strahovi bespovratno bivaju izbrisana snagom neumitnog protoka vremena koje nekada prihvatljive oblike ponašanja pretapa u nešto zastarjelo, a vinovnike svodi tek na sredovječne svjedoke smiješnih, arhaičnih događaja degradiranih na razinu neuvjerljivih anegdota, u kojima kazivači pretjerano naglašavaju groteskne trenutke, veličajući vlastitu ulogu, a suprotnom spolu daju tek ulogu bezimenog (pomalo bezličnog) objekta požude.
Brojne “Od noći neviste” zapanjujućom se brzinom nižu kroz fluidno sjećanje, okružene aurom mistične privlačnosti dopunjene realsocijalističkom ranjivošću te prividom lakog plijena, ali one su te koje biraju i koje se zabavljaju, na kraju odlaze prepuštajući svoje ljetne prijatelje sivilu otočnih zima i iščekivanju nekog novog ljeta.
Autor u ljetna poznanstva unosi čitavo biće, daje se bez zadrške, u potpunosti, do kraja, ali samo dok mu obzor ne ispuni nova muza, a ona dotada prva postaje tek broj u mobilnom telefonu, subjekt u nekoj priči, jer “Sezona od biranja” i “Litnje muke” traju kratko, a ljetna je ljubav prolazno varljiva. U Jerkovom biću vala odzvanja suzvučjem sjećanja i ponosa na iznimne ljude, klapske pjevače, kompozitore, Olivera, sve one koji održavaju i podržavaju tradiciju bez koje nema Vele Luke. Ne zaboravlja ni kolose na koje se oslanja naš ponos, svetog Jeronima, meštra Dinka, Franka Kožu.
Kroničar je mozaične šetnice, ukazuje na ljudsku nemoc i poniznost pred silama prirode, a ispratio je i brojnim anegdotama oslikanog luškog Maradonu. “Kud ide ovaj svijet” pitanje je staro koliko i postojimo, ali dubina izazova sadašnjosti nije usporediva ni sa čime iz sjećanja. Povratak prirodi kojeg Jerko zagovara sve je manje izvjestan i više nalik nijemom kriku, otporu besmislenom divljanju tehnologije. “Doma je najlipše” jauk je putnika koji, ipak, ne može odoljeti izazovima širina, a vonj zavičaja mu samo pomaže lakšem opstanku daleko od Vale.
Sve u svemu, vremena se mijenjaju, Jerko im se prilagođava, svjedoči Luku, onu bivšu, sadašnju i buduću. Čekamo narednu, petu zbirku, jer njegovo vrelo nije presahlo, a iz svježine sjećanja i strastvenosti teku i teći će iznova novi stihovi.
Dinko Radić
